Å ta je planinarenje?
Najkrace rećeno to je sportsko-rekreativna aktivnost ljudi koja se sprovodi kroz organizovan boravak u prirodi – planinama.
Bavljenjem planinarstvom, kod ljudi se razvija: hrabrost, izdrzljivost, upornost, odlucnost, samostalnost, drugarstvo, doslednost i principijelnost.
Planinarenje obuhvata sledece discipline:
- rekreativno planinarstvo (izletnistvo)
- alpinizam
- speleologija
- planinarska orijentacija
- visokogorsko skijanje
- sportsko penjanjene
zasto planinarim?
Jer je to “sport za sve†– najjednostavniji i najsvrsishodniji oblik ocuvanja i unapredjenja zdravlja.
Dokazano je da je pjesacenje poput lijeka. Pridonosi tjelesnom i psihickom zdravlju.
Za samo 30 minuta umjerene aktivnosti ili brzeg hoda dnevno: jaca srce, krvne zile cini elasticnijim te odrzava krvni tlak u granicama normale. Tako mozete smanjiti i prekomjernu tjelesnu tezinu, regulisati krvni tlak, smanjiti mogucnost pojave secerne bolsti. Ukoliko vam hodane prijedje u naviku moze sniziti i razinu kolesterola u krvi te pomaze u sprecavanju osteoporoze u kasnijim godinama.
Brzo hodanje je takodjer najjednostavniji nacin da postignete kondiciju, tonus misica i vitku liniju. Ono predstavlja idealan oblik aktivosti za sve, bez obzira na starosnu dob i trenutnu kondiciju.
Zasto odlazim u zabit, u nepristupacna ponekad i opasna podrucja, kako objasniti drugima pa i sebi, sto tjera covjeka da napusta udobnost i sugurnost doma, da zebe, ili pak znoji, umara, strahuje? A s druge strane, sta je to tako tajanstveno, impulsivno, neodoljivo sto kriju ti vrhovi, stijene, jame, sume, livade?
Za one koji traze materijalni cilj, nema zadovoljavajuceg objasnjenja, jer mi zaista ne ocekujemo nikakvu materijalnu naknadu. Pa mozda bas zato idemo u planinu, jer one nisu obiljezene materijalnim vrijednostim, vec samo praiskonskom ljepotom, koja nas uci sto je priroda, a sto je zivot u njoj.
Cinjenica je da je planinarstvo hobi kojim se bave ljudi raznih profesija, sklonosti, dobi, govori da je to vrlo siroka djelatnosti, u kojoj svatko nalazi svoja zadovoljstva, a s istim nazivom – “planineâ€.
Obicno ljudi zamislaju planinara kao onog jadnika koji ne zna drugacije provesti lijep vikend nego se znoji, uspuse i umori penjuci se opterecen ruksakom na nepristupacne vrhove. No nije planinarenje samo penjanje, jer nikad necete reci da u planinu idete samo da biste se penjali. Planinarenje je mnogo vise od toga, planinarenje je dozivaljavanje i prozivljavanje mnosta radosnih trenutaka.
Pravi planinar je covjek koji voli, osjeca, postuje i stiti prirodu, razmislja i shvaca, ili barem osjeca smisao zivot u njoj.
Potreba je covjeka, kao bica koje zivi na zemlji, da istrazuje, upoznaje nepoznate prostore i ljude, a planinarstvo je bogatstvom takvih susreta upravo najbolji nacin spoznavanja svijeta oko nas, ali ponajprije spoznavanje sebe, a radost spoznavanja jedna je od najsladjih zivotnih radosti, jer tada osjecamo sve cari zivljenja i postajemo svjesni da je sve oko nas povezano u bogate spletove fantasticnih spoznaja i da smo mi ljudi dio svijeta prirode, svijeta koji je cisci i bogatiji od onoga kakvog susrecemo u napucenim gradovima.
Onaj ko nije isao u planine, obicno ne moze cuti zov planine, ne moze razumjeti sto je to svitanje nad planinskim grebenima, sto je to suton u planini, sto je inje na ogoljelim granama, sto je miris tek procvalog cvijeca, sto je sunce poslije iznenadnog ljetnog pljuska, on ne moze znati sto nam znace ti trenuci i on ne moze znati kakve, nicim pomucene ekstaze i pune osjecaje neizrecive slobode, snage i beskrajnosti tada dozivljavamo.
Planine uvijek riju nesto nepoznato, nesto novo, ili cak staro, ali zato iznimno lijepo i drago. Covjeka-planinara ta i takva, cista i slobodna priroda oplemenjuje, ispunjava zadovoljstvom, ljubavlju.
On se znoji, umori, ali joj se uvijek opet vraca.
I kada smo u planini, sjetimo se sto sve imamo! Podarena nam je sposobnost da osjecamo, da razmisljamo, da dozivljavamo! Imamo zivot, imamo zdravlje, misli, slobodu, mogucnost da dodjemo nakratko se izdvojimo iz surove ljudske zbilje i odemo u drugi, ljepsi, drazi, velicanstveniji svijet. Nista od toga nije zajamceno i zato je svaki izlet svojevrsna svecanost koju vec zato treba cijenti i u njoj uzivati. Covjek nije zadovoljan onim sto ima, a samo malo mu je potrebno da bude sretan. Srecu ne treba traziti daleko u svijetu, jer ona je tu, u nama!
Lijep dan i prekrasan izlet moze se dozivjeti, ako ga mi takvim zelimo dozivjeti, i na nekome beznacajnom puteljku ili vrhu, jednako kao i na nekom zasnjezenom alpskom gorostasu. Ima ljudi koji se nakon mnogo muke uspnu na odavno sanjani vrh, a onda stanu razocarani i prazni, jer nije cilj u planini popeti se na najvisi vrh, na najstrmiju stijenu, spustiti se u najdublju jamu, cilj je biti sa planinom, biti dio planine, dijeliti svoju radost s prijateljima – planinarima, osjetiti zivot prirode, udisati mirise planinskog cvijeca, slusati zujanje sicusnih komaraca, prepoznavati vrste oblaka, prozivljavati nova svanuca, smiraje dana, uz gitaru i pjesmu promatrati vidike u daljini.
Mi ne bjezimo od stvarnosti, uostalom, bez nje ne bismo mogli zivjeti, niti biti to sto jesmo, mi u planinama samo zelimo napuniti svoje rezervoare ljudskosti novom snagom, novom ljubavlju prema svijetu koji nas okruzuje i u visinama se radovati zivotu koji zivimo. Zato i vi, koji ne poznajete te radosti, molim shvatite i nas, nas koji s nestrpljenjem ocekujemo kraj radne sedmice, da bismo u nedjelju otisli nekamo, da nad sivim maglama svakodnevnice, daleko od ljudske mrznje, boli i nesloge, dozivljavamo ono sto nas raduje, ispunjava zadovoljstvom i ljubavlju prema svijetu u kojem zivimo.
Otkrijte koliko uzivanja i zdravlja pruza pjesacenje – planinarenje!!! Ugodno setanje i boravak u prirodi, zdravi i zivi bili!!!
tekst: Planinarsko društvo Konjuh Tuzla http://www.pd-konjuh.com/
